Zaista, voljela sam te.
Cijelim srcem.
Dušom i tijelom.
Svakog trena se sve više zaljubljivala u tebe.
Živjela za dan kada ćemo se vidjeti, pa makar to bio i čisti, nasumični prolazak tebe kraj mene.
Zamišljala sam te kraj sebe, sretnog. I željela da budeš kraj mene, sretan.
Bila sam dijete,
Ali nije mi žao,
Jer voljela sam te snagom kojom samo dijete može voljeti.
Tražila sam načine na koje bih mogla dospjeti u tvoj svijet,
Smišljala izgovore da te vidim,
Od : "Trebam u tvoj grad, imam nekih obaveza, pa eto da kafu popijemo..." do: "Sad će škola, hoću da se vidim sa svim meni dragim ljudima."
-------
Moja ljubav prema tebi navršila je godinu dana.
Zavolio si ti mene.
Napokon.
Mada, sada sumnjam da si me volio.
Bilo nam je divno,
Bili smo, čini mi se, najsretniji par.
Tvoj dodir.
Poljubac.
Miris.
Lijepa riječ.
U meni su stvarali hiljade i hiljade leptirića,
Molila sam se često da nikad ne prestane.
Da zauvijek budeš moj, a ja tvoja, znao si to.
Sa tobom sam letjela do zvijezda i nazad.
Obasjavao si mi i najtmurniji dan.
------
A onda, sa zvijezda me bacio na zemlju.
Otišao si.
Nikad tu noć neću zaboraviti,
Dao si mi poklon i otišao.
Borila sam se četiri mjeseca sama sa sobom.
Tražila način da ti dokažem koliko mi fališ,
Mislila, da istom tom jačinom ja tebi falim
A jesi, falio si mi,
Nenormalno mnogo,
Svaku noć sam te sanjala.
Budila sam se uplakana.
Ubijala sam sebe, uništavala se psihički zbog tebe.
Nisi to zaslužio.
Nisi zaslužio ni da ti ime spomenem,
A vidiš, čak pišem o tebi.
Zadnji put.
Ovo su moje posljednje riječi tebi,
Jer više nikada nećeš čuti da pitam za tebe,
Nećeš dobiti poruku od mene,
Prestalo je.
Nakon nekoliko mjeseci neprestane borbe sa osjećanjima - prestalo.
Ne značiš mi.
Ni najmanje,
A voljela sam te.
Prokockao si me, zbogom.
Autor:
Merjem Karadža
Nema komentara:
Objavi komentar