Grad uspomena

Bugojno, moj rodni grad...

Nekada bijaše živahan sa prepunim kafićima, festivalima i raznim manifestacijama, no sad je to prošlost. Bolest koju niko nije mogao previdjeti ni spriječiti oduzela je život ovom gradu. Grad veselja i života postao je grad duhova.

Puste ulice čiji su stanovnici sada samo puste želje, čekaju na povratak svjetlosti za koju se ne zna hoće li doći. Ah, kako je bilo lijepo kada su ulice noću bile prepune muzike i raznobojnih lampi i u kojima je bilo zabave, ljubavi i poneke svađe. Svi su se osjećali živo i imali su beskrajno puno ideja i mogućnosti. Sada poneki čovjek prođe ulicom u sred dana sa blijedom maskom i rukavicama da bi kupio hranu ili lijek. Sve odiše slabošću i nekakvom depresijom. Ljudi su zatvoreni u kućama i ne izlaze jer se boje. Boje se kao da ih vani čeka ogromna aždaha koja će ih proždrijeti žive. No, nije to tako daleko, možda nije u fizičkom obliku nego u zaraznom. Kad se samo sjetim ulica Bugojna kojima nisi od gužve mogao hoditi normalno i koje su bile pune sreće, prijateljstva, ljubavi i uspomena, a sad ...

Ništa. Tišina, mrak, strah i glad. Šta nam se ovo događa... Niko ne zna kada će stati, ali naše uspomene još uvijek žive. Bolest nas lomi, ali ljudi Bugojna su jaki u duši i u srcu. Nema te bolesti koja bi nas mogla slomiti i uništiti našu prošlost ili budućnost. Ovo će se završiti i mi ćemo tada ponosno stati i početi graditi našu budućnost. Bolest nije kraj, kraj je gubitak volje i nade. Mi moramo vjerovati u sebe i u druge i prihvatiti svoje nedostatke kako bismo mogli ići naprijed. Ja vjerujem da mi to možemo. Dosta sam putovala i moram vam reći da ovako hrabre ljude i ljude sa ovakvom voljom i dobrotom nisam nigdje srela. Nije sve tako crno kao što izgleda. Da, nalazimo se u teškom razdoblju, ali kao i svako drugo ono će proći i ostavit će ožiljak koji će biti svjedok i dokaz naše borbe. Nikad nećemo izgubiti našu volju. Mi smo tu da gradimo bolju budućnost i da živimo svoj život najbolje što možemo. Mi cemo svoj život živjeti po principima i moralima koji nam teku u venama: pomagajuci drugima, ne osuđujući nikoga, dijeleći pravdu i pozitivnost našim porodicama, prijateljima i sugrađanima. Sada moramo biti jaki i mi smo svi jaki u našim srcima, samo nam treba podstrek da svoje dobre strane pokažemo. Mi to možemo, mi smo važan dio ovog svijeta i mi svi imamo svoju ulogu...

Budimo oni kojih ce se sjećati.

Autor želi ostati anoniman.