Za sve dobre, ali i one loše dane provedene u školskim klupama…
Život je knjiga koja se sastoji iz mnogo poglavlja. Kroz neka prolazimo sa lakoćom, a na nekim ostanemo veoma dugo. Bez obzira na sadržaj poglavlja, na kraju svakog se može nešto naučiti. Nešto što će uz nas da ostane dokle god nas pamćenje služi. A jedno od tih poglavlja je srednja škola. Kao mali imao sam potrebu za isticanjem, za što smatram da je normalna i učestala potreba kod ljudi. Ta potreba je rasla sa godinama, a vrhunac je dostigla u mojim srednjoškolskim danima koji su me, slobodno mogu reći, u velikoj mjeri izgradili u ličnost koja danas jesam. Srednjoškolsko iskustvo ponekad sa sobom nosi suze na licu, ali je ujedno i ono iskustvo koje mami osmijeh na lice svaki put kada ga se prisjetimo. Od suza prolivenih nad lošim ocjenama, preko smijeha u društvu, srednjoškolsko poglavlje je neizostavan dio naše knjige. Koračao sam ovim mostom između djetinjstva i zrelosti, koracima ispunjenim strahom budućnosti i nemirnog duha mladalačkih dana. Trudio sam se upamtiti svaki. Ali je došlo i to vrijeme. Nakon toliko alarma koji su me budili, prepunih školskih hodnika, izgubljenih olovaka i grupnih projekata – vrijeme je za maturu koju ćemo, nadam se, imati.
Srednja škola je iskustvo koje sam ja gradio. Kroz ove četiri godine sam slušao “Srednjoškolsko doba je najbolje doba života!”. Pitao sam se kako nekome najbolje doba života može biti raskrsnica mladosti i zrelosti, ispunjena stresom i satima nad knjigom. Ali sam shvatio da je srednjoškolsko doba za te ljude bilo najbolje jer su ga oni takvim učinili. Tako da, ne želim stvoriti sliku ovog perioda samo kroz stres i borbu za ocjene. U ovom periodu sam upoznao prijatelje koji će koračati mojim putem do duboke starosti. Sva putovanja, kampovi, seminari, druženja i izlasci u meni bude jako lijepe uspomene, kojih ću se sa velikom dozom sreće i ispunjenosti uvijek sjećati. Naučio sam kako se nositi sa porazom – ustati i krenuti dalje, naučio sam da ocjena nije mjerilo znanja. Silno gradivo kroz koje sam prošao će ostati uz mene onoliko koliko sam ga naučio i zapamtio, te na osnovu značaja i važnosti koje sam mu pružio. Ne na osnovu ocjena koje sam dobio. Shvatio sam da profesori nisu “samo profesori” – već učitelji života, predavači znanja i riznica iskustava. Kakvi god odnosi profesora i učenika bili, krenuvši redom od profesora do profesora – od svakog se dalo nešto naučiti, čak i od onih namrgođenih i bezvoljnih. Povrh svega, ostvario sam prijateljstvo sa najvažnijom osobom – sa samim sobom. Bez obzira koliko ja prijatelja imao, jedina osoba koja će zaista ostati tu i koja me najbolje poznaje sam zapravo ja. Saznao sam ko sam i šta za mene predstavlja istinska sreća. Naučio sam voljeti i biti voljen. Kroz sve izazove koje mi je srednja škola zadala, uspio sam naučiti kako funkcionišem. I ovo prijateljstvo će mi mnogo značiti u idućem poglavlju – fakultet.
Kraj srednje škole, naravno, znači kraj jednog poglavlja, a početak drugog. Dugo sam smatrao da je maturiranje neki vid “oslobađanja”, znak slobode od školskih hodnika i pravila. Maturu sam vidio kao glamurozan pečat na ovo poglavlje, uz najbolja odijela i haljine na maturskoj večeri. Ali sada kada se taj dan približio, shvatio sam da je došao kraj rasporedu školskog zvona kojeg znam srcem. Proveo sam četiri godine unutar zidova svoje škole sa željom da izađem iz nje, a sada kad je to vrijeme napokon došlo – ne znam šta da mislim. Ispred mene je budućnost koja nosi sve ili ništa, a srednja škola je bila moj ključ za jedna od ta dvoja vrata. Kada se pogledam u ogledalo i shvatim da sam maturant, moram da stisnem šake i dobro protrljam oči kako bih bio siguran da je to istina. I kada ih otvorim, pred njima mi prođe film uspomena srednjoškolskih dana. Ti dani su odbrojani, bliže se kraju. Ali će njihovo mjesto zauzeti fakultetski dani. Oslobođenje za kojim sam žudio je zastrašujuće zbog nesigurnosti koju sam osjećao, ali i uzbudljivo jer donosi nove početke. Ne znam jesam li spreman zauzeti svoje mjesto u svijetu, ali znam da moram. Maturiranje označava kraj, ali i početak. Polahko skidam titulu srednjoškolca sa svojih pleća, spreman da preuzmem novu. Ali vidim trag koji je ostavila na meni i znam da će me uvijek vraćati u moje srednjoškolske dane.
Autor:
Eldar Dadić
Nema komentara:
Objavi komentar