Hoće li svijet biti drugačiji?

Kažu "Da nije ništa pogrešno u svijetu ne bismo imali šta raditi“.Došlo je neko novo vrijeme preko jedne obične noći. Da li smo postali ovce preko te iste obične noći ili smo postali mudriji,više razboriti i racionalniji kada dođe tema našeg okruženja?

Malo bi se toga na svijetu započelo da se uvijek gledalo samo na svršetak. Možda ćemo započeti nešto novo,nešto novo zbog ovog vremena koje je došlo. Čitav život su nam pričali o ratu, možda sada napokon možemo skovati nove priče. Nove pustolovine koje smo imali u naša četiri zida. Da, dobro ste čuli, poštovane gospođe i gospodo porotnici! Članak broj jedan, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine strogo zapovijeda da u skladu sa vanrednom situacijom, a u cilju sprečavanja širenja KORONA VIRUSA (bolesti COVID-19), na snazi je veoma dinamična normativna aktivnost.A to jeste da nema aktivnosti. Svijet gubi tlo pod nogama, pa Bože, kako ćemo sada otići po nove džojstike za deset sati igranja igrica? Bože, kako ćemo sada jesti prženu hranu u četiri dana starom ulju? Ali šta ćemo sa djecom? Nećemo se valjda morati igrati sa njima dok nema škola?Nećemo valjda morati obraditi svoju staru zemlju koju nam je dedo zaradio od dvadeset godina teškog rada, zar ćemo morati ići u selo i vraćati se zemlji? Poštovani porotnici da li vidite u kakvom smo ste stanju našli? Strah od opasnosti, poput korona virusa koja se u drugim dijelovima Evrope i svijeta pokazala jako velikom, natjerao je i vlasti i stanovništvo Bosne i Hercegovovine da reaguju. Stanovništvo naše posne i bose i hladne i gladne Bosne, izašlo je u prirodu nakon dvadeset godina. Nekada nosili vodu sa bunara, sada prkosno idu nazad u selo i objavljuju kuće svoje stare nane na Instagram sa opisom divote i ljepote. Kažu, malo će im prijati svjež zrak. Pokrenute su ozbiljne teme, prvi put nakon dvadeset godina života u gradu. Dragi porotnici, sjeli smo sa svojim nanama u zelenoj bašti ispijajući tursku kafu i slušali je. Kaže nana da sad svi trebamo žvakati naše mobitele jer njene krompire koje sama uzgaja već dvadeset i pet godina možemo samo gledati. Onako zateknuti sa fildžanom kafe u rukama, crvenom bojom u obrazima počelismo se pitati, da li samo odbacili svoj život tragajući za nečim nedostižnim? Da li smo pogriješili dok smo pravili kule i vile dok naš bližnji nema šta da jede? Jesmo li sada svi isti? Svijet je opasno mjesto za živjeti, ne zato što ima ljudi koji su zli, već zato što ima ljudi koji neće ništa učiniti u vezi s tim. Da li nam je potrebna epidemija da upoznamo život? Hoćemo li uključiti više svoju empatiju prema drugima sada kad smo preko noći mogli sve da izgubimo? Hoćemo li više cijeniti vrijeme provedeno sa našim najbližim? Hoće li svijet bit drugčiji? 
Poštovani porotnici,nadam se da hoće.

Autor:
Amna Zulum